Povijest tradicionalnog karatea obavijena je misterijom zbog tajnosti koja je okruživala borilačke vještine i nedostatka zapisa kroz stoljeća.

Drevni korjeni

Prema legendi, prije 1400 godina budistički svećenik Bodhidarma (u Japanu poznat kao Daruma Taishi), krenuo je na put iz Indije u Kinu da bi podučavao Chan budizam (poznat kao Dhyana u Sanskritu i Zen u Japanskom). Prijelaz preko Himalaje je bio iznimno težak i zahtjevan zadatak budući da u to vrijeme nisu postojali putevi i mostovi.

Tokom Cheng Kuang ere (520-524. godina), vladar Hsiao Ming pozvao je Darumu da podučava budizam redovnike u hramu Shaolin u provinciji Hunan. Daruma je ubrzo uvidio da su redovnici u lošoj fizičkoj formi i da nisu sposobni slijediti asketska pravila njegova učenja. Kao član Kshatriya (ratnička kasta) u južnoj Indiji, Daruma je trenirao vajramushti (indijski oblik borilačkih vještina koji datira 1000. godina prije Krista). Smatrao da su tijelo i duh nedjeljivi i redovnicima je uveo vježbe namijenjene poboljšanju stanja tijela i duha.

U to vrijeme redovnicima nije bilo dozvoljeno nositi oružje, stoga su se borbene vještine veoma brzo proširile u hramovima kako za poboljšanje fizičkog i mentalnog stanja tako i za samoobranu. Smatra se da su metode treninga koje je uveo Daruma utjecala na razvoj nekoliko borilačkih vještina kao što su kineski Kempo, Tai’Chi, Kung Fu i To-De.

Dok je boravio u hramu Shaolin, Daruma se povukao u planine na meditaciju koja je trajala punih devet godina. U tom periodu je napisao i dvije knjige. Nakon toga se vratio u hram Shaolin gdje je živio sve do svoje smrti. Postoji legenda koja kaže da je Daruma meditirajući u pećini u planini, utisnuo svoj lik u stijenu prema kojoj je bio okrenut. Taj dio stijene izrezan je i prenesen u hram gdje je danas izložen.

Tokom svojih putovanja na kojima su podučavali Zen, redovnici iz hrama Shaolin postali su poznati kao najbolji borci u cijeloj Kini, a njihove borilačka vještina pod imenom Shaolin (Shorinji-japanski izgovor) Kempo utjecala ja na mnoge drevne kineske borilačke vještine.


Okinawa - kolijevka karatea

Okinawa je najveći otok u Ryuku arhipelagu koji se proteže južno od Japana prema Taiwanu. Okružen koraljnim grebenima, Okinawa je približno 6 milja široka i samo 70 milja dugačka. Smještena je 400 nautičkih milja istočno od Kine (dijeli ih Istočno kinesko more), 300 nautičkih milja južno od Japana i isto toliko sjeverno od Taiwana. Zbog svog položaja na križanju glavih trgovačkih puteva tog područja, kasnije se razvila kao trgovački centar jugoistočne Azije, trgujući sa Japanom, Kinom, Thailandom, Malezijom, Borneom i Filipinima.

Borilačka vještina te ("ruke") ili bushi no te ("ratničke ruke") na otočju Ryukyu postoji kroz stoljeća.
Spominje se u pjesmi Okinawskog znanstvenika Teijunsoku (pravim imenom Nago Oyaleita, rođenog 1663. g.):
Bez obzira koliko se ističeš u vještini Te,
I u svojim znanstvenim postignućima,
Ništa nije važnije od tvojeg ponašanja
I tvoje čovječnosti u svakodnevnom životu.

Ostali zapisi odnose se na To-te (u slobodnom prijevodu "Kinske ruke", znak "To" odnosi se na T'ang dinastiju (618-906. g.), i može se čitati i kao "kara"). Prva zapisana izvedba Kineskog To-te-a na Okinawi bila je 1761. godine, ali kineske borilačke vještine vjerojatno su došle na otočje Ryukyu mnogo prije.

Zbog svoje blizine Kini, kulturni utjecaji između ove dvije zemlje neosporno su postojali i prije pisane povijesti, ali nije poznato kada je došlo do prvih razmjena u borilačkim vještinama i idejama. Zapisano je da je 1372. godine kralj Okinawe Satto uspostavio diplomatske odnose sa dinastijom Ming (1368-1644) kada počinje period koji se naziva Zlatna era trgovine (14-16. stoljeće). Tada se na Okinawi usavršavaju borilačke vještine uvođenjem ideja iz stranih izvora i prilagođavanjem svom vlastitom stilu.

Mišljenja su podijeljena oko toga da li je izvorni Okinawski Te postojao prije To-te, ali slažu se da se Te odnosi na domaći stil borbe zatvorenom šakom, a To-te se odnosi na stil koji uključuje borbu tehnikom otvorene ruke koja je donesena iz Kine.


Otok bez oružja

Veoma važan faktor u razvoju borilačkih vještina na Okinawi je dolazak represivnih pravila o zabrani oružja. Naime, Okinawa je u 15. stoljeću bila podijeljena između pobjedničkih kraljevstva Chuzan, Nanzan and Hokuzan. Ova tri kraljevstva su bila pobjednici neprestanih bitaka koje svoje korjene vuku još iz 12. stoljeća pojavom aji-a (regionalnih vladara) koji suvladali iz svojih gusuku (utvrđenih palača). 1429. godine otočje je ujedinio Sho Hashi, vladar Chuzana. Sho Hashi je preselio glavni grad iz Urasoe u Shuri, pozvao istaknute državnike i znanstvenike svih triju kraljevstva u novi glavni grad i utemeljio centralnu vladavinu koja je potrajala gotovo dva stoljeća. Njegov nasljednik, Sho Shin, vladar otočja od 1477. do 1526. godine, uveo je odredbu o zabrani posjedovanja oružja na otočju.

Godine 1609. dolazi do invazije na Ryukyu otočje i na vlast dolazi Shimazu Iehisa iz klana Satsuma, čime Okinawa dolazi pod vladavinu Japanskog shogunata. Uz kontrolu trgovine, Shimazu je produžio i odredbu o zabrani oružja i uveo stroge mjere za kontrolu provedbe.
Odredba o zabrani nošenja i posjedovanja oružja snažno je utjecala na razvoj borilačkih tehnika bez oružja na Okinawi, ali isto tako su pridonjele da je njihov razvoj okružen misterijom. Poznato je da su vještine prenošene između shizoku (samurajska kasta) i da je to nastavljeno i nakon što je Satsumina uredba završila, ali sa vrlo malo pisanih tragova, razvoj vještina obavijen je tajnom.

Te se nastavio razvijati tokom godina na Okinawi, a borilačke vještine koje smatramo pretečama današnjeg karatea snažno se razvijaju tokom 17. i 18. stoljeća u tri Okinawska grada - Shuri, Naha i Tomari. Tako su nastale tri škole poznate kao Shuri-te, Naha-te i Tomari-te (zajedničkim imenom Okinawa-te). Važno je spomenuti da su ta tri grada bila vaoma blizu i da su razlike između tih škola bile u nijansama, a ne u vrsti.
Shuri-te i Tomari-te pripadaju Shorin-ryu stilu koji je karakteristična po brzim i pravocrtnim pokretima sa prirodnim disanjem, dok Naha-te reflektira Shorei-ryu stil karakteriziran naglašeno neprekinutim, kružnim pokretima sa disanjem sinhroniziranim svakom pokretu. Ispod tih površinskih razlika, metode i ciljevi stilova su isti.
Utemeljitelj modernog karatea Gichin Funakoshi povezuje ta dva stila sa Wutang i Shorinji kempo, dvama oblicima Kineskog boksa koji su se razvili za vrijeme dinastija Ming (1368-1644) i Ch'ing (1644-1911).

Okinawa-te se nastavio u tajnosti razvijati čak i kada je završila Satsumina uredba o zabrani oružja godine 1872.
Karate iz tajnosti izlazi 1902. godine kada je Povjerenik za školstvo Shintaro Ogawa preporučio da se uključi u fizički odgoj prve srednje škole u Okinawi. Prepoznata je vrijednost karaktera i fizičke smpremnosti i uskoro se karate počeo podučavati u mnogim školama Okinawe.
Prvi majstor karatea koji je podučavao u Okinawskim školama bio je Anko Itosu, a velikoj popularnosti karatea doprinosi Gichin Funakoshi (utemeljitelj Shotokan stila).